Svatko tko se uputio na svom fitnes putovanju odnosno okušao se u treningu prije ili kasnije naleti na objave i figure koje propagiraju disciplinu. Buđenje u 4:00 da bi radili cardio, požrtvovnost se dijeli kao Pez bomboni, go hard or go home. Muka, muka za rezultate, disciplina kroz muku, ništa bez te velike discipline.
Osobno imam nekontrolirani mehanizam gađenja prema svima koji propagiraju ideju discipline kao životnog stila.
Disciplina je strogo kontrolirani obrazac ponašanja koji NIJE dugoročno održiv.
Nismo zatvorenici ili robovi, nemamo pištolj prislonjen u glavu ostatak života da bi održavali disciplinu.
Ako se Jocko Willink budi u 4-5 ujutro da bi slikao svoj sat i odradio trening, to ne znaci da je on discipliniran, to znaci da on ovisi o tome, jer na jedan ili drugi način on voli to sto radi.
Ja kada idem raditi težak trening s utezima ili kada idem biciklom poginuti negdje ne radim to jer sam discipliniran. Radim to je volim sve sto te stvari nose. Naravno da bol i nelagoda nisu zabavan dio – ali nije disciplina ta koja mi pomaze da pregrmim to.
Nagrada i satisfakcija te iskustvo nadvladavanja teškog su ti koji pogone želju.
Kada ljudi dodaju kod trenera i očekuju da će on imati pištolj koji će im nasloniti na glavu i očekuju da će takav odnos rezultirati disciplinom i uspjehom… eh… ta suradnja se raspala prije nego je počela. Isto situacija je ako trener mislim da će on moći biti taj pištolj…
Prije nekoliko godina čitao sam o tome da prosječna karijera osobnog trenera traje 3 godine, sada sam išao googlati da provjerim točnost podataka i izgleda da je pala na 6 mjeseci.
Pištolj može imati samo toliko metaka, odnos u kojem klijent traži i dobiva svoju disciplinu iz trenera je destruktivan za oboje. To je odnos iz kojeg nitko neće izaći sretan, iako u tom trenutku mislite da je tako, nije.
Da se vratim na disciplinu i zašto mislim da disciplina i trening nemaju veze jedno s drugim.
Disciplinu u kontekstu treninga i zdravog života vidim kao pokretne stube. Zamislite da se penjete uz stube koje se spuštaju polako. Prvi zalet, disciplinirani smo, dali smo si rok, idemo – “ALL IN”.
Potrošimo nas zalet “discipline” stanemo u mjesto i stube nas polako spuste na početak.
Sljedeći put iznajmite “trenera”, zaletite se uz stube, on plješće: “Možes ti to, moraš!”, stignete… Potrošite zalet “discipline” i vratite se na početak.
Možda će s drugim trenerom biti bolje? Sigurno…
Možda će pomoći da gledam slike drugih uspješnih ljudi? Sigurno…
Možda još neka nova varijabla?
Nova dijeta?
Drugačiji pristup?
Fitness palačinke?
Ili pak keto/veganski doručak?
Sto smo radikalniji to ćemo sigurno biti vise disciplinirani… to će sigurno donijeti vise rezultata.
Nema sprinta.
Nema zaleta.
Nema motivacije.
Nema discipline.
Nema paćenja.
Ništa od toga ne traje…
Prije 3-4 godine sam napisao: “Ne postoji prečac za nešto sto se zove cjeloživotno putovanje”.
Ako već pet godina pokušavate sve dijete da skinete 40 kilograma i spasite zdravlje i pomognete si podići kvalitetu života. Nije bio problem niti u krivim dijetama, niti u manjku “discipline”. Disciplina nema veze s time.
Nažalost nemojmo “uzeti kredit” i “izgubiti kile” pa ćemo vratiti gubitak kila. Ili “kredit za snagu” pa ćemo zaslužiti to retrogradno. Da je tako u svijetu instant gratifikacije bilo bi puno vise fit ljudi.
Treba voljeti sebe i činiti usluge budućem sebi. Uživati u procesu ne zato sto morate, već zato sto želite. Nema discipline… To je bullshit koji lijepo izgleda i još ljepše se prodaje.