Nema tjedna da ne naletim na članak braće po utezima koji kritiziraju kardio ili outdoor ekipe koja pljuje po utezima. Nemojmo se zavaravati i sam sam bio u ovom prvom klubu. Ponosio sam se time što ne radim kardio u pripremama i što imam zavidnu figuru samo treningom s utezima. Posljednje dvije godine odradio sam nekih 450 sati na biciklu, nekoliko desetaka na planinarenjima i slično. Naravno uz standardni trening jakosti koji inače volim.
U posljednje dvije godine moj pogled na taj tip aktivnosti se poprilično promijenio.
Već dugo pokušavam obraditi ovu temu na način koji zaslužuje. Nažalost znam da većina čitatelja nema vremena ni energije čitati članke koji podsjećaju na znanstvene radove ili knjige, ali isto tako očekujem više od vas koji čitate naše članke. Ako se spuštamo na razinu žutila iz novina poluinformacije koje ćemo napisati bit će toliko poglupljene da će izgubiti smisao. Ideja serije članaka je, nadam se, razumljiv tekst koji će vam pomoći razviti kritičko mišljenje i objasniti zašto se tijelo ponaša kako se ponaša i zašto ste možda iskusili neke stvari ili zašto vam je nešto djelovalo ili ne.
Priču koju ću vam sada ispričati čuo sam prvi put na body of knowledge podcastu i toliko me se dojmila odnosno način na koji je prenesena i zaključci priče da sam je poslušao nekoliko puta.
Ako želite više znati o priči i pročitati dublje u tadašnju situaciju stavit ću dvije reference na kraju članka.
![\"\"](\"https://www.snagajezdravlje.com/wp-content/uploads/2020/11/1dtLFgPkpv101rsUguBXcDLo0OL0pvUok-1-716x1024.jpg\")
Godina je 1940 pozornica je postavljena, glavna dva aktora su Bob Hoffman i Dr. Peter Karpovich. Bob Hoffmana možemo smatrati jednim od najutjecajnijih ljudi u području treninga snage kroz povijest. Osim što je sam bio sportaš, stvorio je časopis “Strength and health” te kroz svoje privatne poslove i prodaju časopisa sponzorirao je brojne sportaše i omogućio im da se bave sportom snage i putuju svijetom. Postoje čak i priče u kojima demonstrira kako vlastitim rukama kida lance i kako u svojim šezdesetima potiskuje preko sto kilograma iznad glave… jednom rukom.
S druge strane imamo Dr. Peter Karpovich, znanstvenik, originalno iz Rusije. Profesor na Springfield Collageu koji se bavio istraživačkim radom i imao jednu veliku agendu.
Jednom prilikom novinari su ga pitali koji je njegov cilj kao profesora i znanstvenika. Odgovorio je: “To fight these muscle builders”. Odnosno: “Boriti se protiv ljudi koji su se bavili treningom snage, odnosno izgradnjom mišića.”
U tadašnje vrijeme nismo imali fitness industriju široku kao danas. Ljudi koji su se bavili treningom snage bili su powerlifteri, bodybuilderi, strongmani pa u neku ruku i cirkusanti (gimnastičari) – sve u jednom.
![\"\"](\"https://www.snagajezdravlje.com/wp-content/uploads/2020/11/Karpovich-dr.jpg\")
Isto tako na istraživačkom polju fiziologije sporta tada bilo je nemoguće napraviti nekakvo istraživanje na temu izgradnje mišića ili treninga snage. Cijelo polje bilo je isključivo fokusirano na aerobne sportove odnosno sportove izdržljivosti. Ne samo to već je bio prisutan značajan negativan stav prema težinskom treningu.
Zašto je to tako? Da bi razumjeli moramo se vratiti 70ak godina unatrag i upoznati jednog od likova ove priče: George B. Windship.
Windship je bio liječnik poznat po promoviranju treninga snage i čak izumitelj nekoliko sprava koje poznajemo dan danas. Izmislio je prvu podesivu bučicu te spravu u kojoj teret podižemo s poda, tada nazvanu “healthlift” danas je poznajemo pod nazivom deadlift.
Windship je po dolasku na Harvard bio visok 152cm i težak jedva 45kg. Takve sitne građe često je bio izložen bullyingu i nasilju. Ljutit okrenuo se treningu kako bi se mogao obraniti. Kasnije u intervjuima objasnio je: “Iako sam u startu bio motiviran osvetom, navike i napredak ubrzo su nadvladale”. Otkrio je kako ustrajnost u treningu može unaprijediti i druga područja života. Shvatio je da je kroz trening razvio sposobnost odupiranja drugim lošim navikama i zdravstvenim problemima, upravo zbog toga smislio je slogan “Strength is health” odnosno “Snaga je zdravlje”. (U vrijeme kad smo odlučivali kako se zove naša stranica nisam znao za ovu priču, sad kad znam još mi je i draža.)
Po završetku studija Winship je razvio te razine snage da je mogao izvesti preko deset zgibova jednom rukom i napraviti zgib na bilo kojoj od ruku koristeći samo mali prst za hvat.
George Windship umire u 42. Godini života od srčanog udara.
Njegova smrt promijenila je pogled na trening snage sljedećih 70 godina do događaja kojeg ste počeli čitati na prošloj stranici, a ja bi se usudio reći da se taj događaj osjeti još danas.
Godina je 1940, 04.04. Springfield Collage. Ferguson, jedan od studenata koji je bio ljubitelj Hoffmanovog časopisa organizirao je prezentaciju temu: “Težinski trening u tjelesnom odgoju”.
U kasnijem intervjuu (2002.) Ferguson je izjavio: “Otišao sam na Springfield zato što sam htio studirati tjelesni odgoj i znao sam da zbog svoje veze s YMCA – Springfield je bio najbolje mjesto za to u državi. No kad sam stigao tamo činilo se da su svi bili protiv treninga s utezima i počeo sam se osjećati izopćeno zato što sam vjerovao u njega. Bio sam dobar sportaš, ali to nije pomoglo. Profesori su govorili negativne stvari o težinskom treningu na predavanjima što me znalo progoniti. Znao sam da nažalost nitko od njih nije dotaknuo uteg i znao hoće li takav trening raditi ili ne.”
Iako su ga profesori učili drugačije Ferguson je nastavio s treningom snage i na sebi dokazao benefite istog. Bio je jedan od najboljih sportaša i njegov uspjeh kao argument omogućio mu je da na svojoj posljednjoj godini organizira prezentaciju i pozove nekog da održi govor.
Kada mu je komisija dozvolila da pozove nekog odmah je pisao Hoffmanu. Iako nije bio siguran hoće li Hoffman moći prisustvovati zbog svog rasporeda i obaveza iznenadilo ga je da ne samo da je Hoffman prihvatio poziv nego da je sa sobom doveo Grimeka (tadašnjeg Mr. Amerike) i Davisa i Terlazzoa (tadašnja dva najbolja dizača utega).
Od Windshipove smrti, pa čak i prije nje, vjerovalo se da će težinski trening učiniti osobu “Musclebound”. Odnosno limitiranu mišićima – nefunkcionalnu. Pod tim smatralo se da će težinski trening usporiti sportaša, učiniti ga manje fleksibilnim i smotanim. Iako nije bilo znanstvenog dokaza za to, činjenica je da je ta ideja ušla u edukacijski sustav toliko duboko da se čak u vojsci branio težinski trening.
Ferguson je organizirao show kao demonstraciju svih dobrih strana treninga snage. Prvo su demonstrirani stojevi pa čak i na jednoj ruci. Onda su dizači prikazali svoju brzinu i koordinaciju s dizanjem 140+kg iznad glave. I onda je na red došao tadašnji Mr. America – Grimek. U očima tadašnjih znanstvenika epitom nefunkcionalnosti. Pokazao je publici svoje mišiće i pozing rutinu s kojom je osvojio Mr. America. Nakon njega na red je došao Hoffman i održao kratak govor o prezentiranom i benefitima treninga s utezima te otvorio publici prostor za pitanja.
![\"\"](\"https://www.snagajezdravlje.com/wp-content/uploads/2020/11/grimek-onehandlift.jpg\")
U auditoriju je nastao muk, svi su čekali Karpovichevo pitanje jer su znali koliko “mrzi” težinski trening. Karpovich se ustaje i pita Hoffmana: “Možete li zamoliti da se gospodin Grimek počeše po leđima”. Na što iznenađeni Grimek odgovara: “Ali ne svrbe me leđa”. Grimek se okreće publici i počeše se između lopatica sa svih strana s obje ruke. Nakon toga da pobije ideju do kraja baci se u špagu, digne natrag na noge te se s ravnim nogama spusti i gotovo dotakne pod laktovima. Publika je prasnula u smijeh.
Kasnije je Davis izazvao bilo koga iz publike na skok iz mjesta te naravno pobijedio. Davis je tada imao skok iz mjesta preko 330cm, što je bilo neviđeno za bilo koga njegove veličine.
Kao točku na “i” Davis radi salto unatrag i onda ponavlja salto unatrag s bučicama od 25kg u svakoj ruci.
Utjecaj koji je ta prezentacija imala na tadašnje studente bio je toliko velik da se na sastanku “alumnija” 1990ih još uvijek pričalo o njoj.
Studenti nisu bili jedini kojima se dojmio performans. Dr. Karpovich tada radi jednu veliku stvar – prilazi dizačima i ispričava im se za svoje komentare u vezi dizanja utega. Objašnjava da sve što je učio i vjerovao je bilo suprotno onome što je vidio danas.
-Progutati ego i prihvatiti činjenice, to je pravi znanstvenik-
Taj dan bio je prekretnica za Karpovichev rad. Jedna od prvih istraživanja koja su napravljena: Dizanje utega i srčane bolesti, dizanje utega i inteligencija (gdje su gledali broj studenata koji diže utege i uspoređivali s prosjekom ocjena – uspostavilo se da su imali bolje ocjene), dizanje utega i ozljede, itd.
Karpovich se preobratio iz ANTI-dizanje utega u PRO-dizanje utega, te čak dokazao u kasnijem istraživanju da ljudi koji dižu utege su generalno brži od onih koji ne. Istraživački rad nastavio se i nakon drugog svjetskog rata…
Sada preko 30 godina NSCA (National Strenght and Conditioning Association), krovna udruga u treningu sportaša, sponzorira klinike, simpozije i stotine radova koji sugeriraju benefite treninga s utezima za razvoj: brzine, eksplozivnosti, fleksibilnosti i redukcije ozljeda. No u prvoj polovici 20. stoljeća svi znanstvenici, treneri, sportaši i učitelji vjerovali su drugačije. Do 1950. vjerovalo se da je trening s opterećenjem loš i kontraproduktivan.
Kako bi Jim Murray (Karpovichev koautor) rekao: “Jedan rijetko više čuje izraz “nefunkcionalan” čak su i heroji u filmovima postali mišićavi, mišićavi ljudi se više ne prikazuju kao smotani. Za to velik dio zasluga treba dati Karpovichu čiji utjecaj živi i dalje preko tri desetljeća nakon njegove smrti.
Nadam se da vam se svidjela ova kratka priča, ali isto tako vjerujem da vam je stvorila nekoliko upitnika iznad glava. Zašto danas, preko sedamdeset godina nakon priče, i dalje imamo takav raskol između dvaju principa treninga?
Jedna riječ: novac.
Svaka industrija gura vam u lice reklamu i razlog zašto je upravo to što oni rade bolje od konkurencije. Gdje ima novca, ima i tržišta. Gdje ima tržišta ima i konkurencije… A gdje postoji konkurencija postoje neslaganja.
Nažalost u svijetu gdje se sve može pronaći jako je teško pronaći pravu informaciju. Upravo zato ću napisati ovu seriju članaka. Da sami možete zaključiti.
Što je bolje kardio ili utezi?
To nije pitanje koje si trebate postaviti. Vidjet ćete i zašto.
ps. Drugi dio je već skoro pa gotov. -Matej