Kako smo postali debeli? 2 dio

Kao što sam već u starijem članku pisao, u posljednjih 50 godina problem prekomjerne tjelesne mase, pretilosti i broj bolesti koje su povezane s metaboličkim sindromom samo raste. Skupa s njima raste i broj lijekova, plastičnih kirurga, suplemenata i cijele industrije koja živi na leđima trbusima većine.
Više je razloga za epidemiju pretilosti: prehrana, aktivnost, ekonomski status, sociološki status, okolina, cijena hrane, dostupnost hrane, ubrzani ritam života, povezanost zdravstva, farmakološke i prehrambene industrije… i oni razlozi navedeni u prošlom članku.
Sreća u nesreći je ta da porastom broja pretilih ljudi raste i broj istraživanja na temu tog fenomena. Jedan pogled koji do sada nisam razmatrao, pročitao sam prije nekoliko dana u jednoj od studija. Nešto sasvim logično: Povezanost između vremena provedenog kuhajući hranu i debljine.

Sve manje vremena provodimo u kuhinji!

-„Kako to misliš? Što više vremena provodim u kuhinji vjerojatnije je da ću jesti više…“
– I da i ne.

Gore spomenuta istraživanja pokazala su da danas prosječno provodimo 20 minuta u kuhinji. Dvadeset minuta je dovoljno za pripremu jednog doručka? Ili jednog od obroka. Što znači da vrlo vjerojatno većina obroka kojih pojedemo nije izašla iz naše kuhinje već je: Neka gotova hrana iz dućana, pekarna ili fast food…
Što povezuje svu tu hranu?
– Cijenom pristupačna, nutritivno bezvrijedna, procesuirana, slatka, slana, masna hrana koje nikad dosta.
Što je hrana procesuiranija to je jeftinija jer je proizvođačima isplatljivija, trgovac naravno uzima svoj dio, ponuda i potražnja. Ta hrana ostvaruje najveći profit.

-„ Da, ali ne deblja šećer, nije kriva ta procesuirana hrana za epidemiju debljine. Ako zaračunamo kalorije i sve i pazimo nećemo se udebljati.“
– Da to i većina istraživanja pokazuje! Jedini i najveći problem je što su ta istraživanja kontrolirana isto kao i unos hrane. A „još samo jedan“ kroasan iz Lidla nije. Većina nema Myfitnesspal, fatsecret ili neku od aplikacija za praćenje kalorijskog unosa instaliranu na mobitelu, a kamoli da je se pridržava.

Zašto spominjem tu hranu? Zato što nas prehrambena industrija doslovno tjera dalje od tradicionalne kuhinje!
Povrće, orašasti plodovi i meso su nažalost puno skuplja opcija od one smrznute pizze, pekarne i slične hrane.

Osim cijene tu je naravno i problem vremena koji sam gore spomenuo. Naravno može se i s jeftinijim namirnicama napraviti jedan kvalitetan meni bez hrpe proizvoda koji su prošli 10 koraka obrade do stola. Ali tu dolazimo do gore navedenog problema s vremenom.

Danas nitko „nema vremena“ kuhati.

Kod mene doma uvijek se kuhalo, rijetko kad smo imali „kaubojski ručak“ kako bi moja majka rekla. Bez obzira na posao, manjak vremena i sl. Nas je kad smo bili manji uvijek dočekao obrok na stolu (ili smo ga malo pričekali), a vrlo rano smo i mi naučili raditi isto.
Nažalost to nije tradicija koja opstaje!
Roditelji danas rijetko prime kuhaču u ruku, a djeca još manje.

„Nemam ja vremena kuhati“
Da mi je kovanica za svaki puta to čuo, vjerojatno se sad ne bih bunio što je orah 80kn…
Šalu na stranu, većina danas bira raditi više da bi dali nekom drugom da „brine“ za njih.
Tu leži jedan od faktora epidemije pretilosti: Ne brinemo o tome što jedemo jer je pristupačno kako cijenom tako i vremenom.

Znam da ove članke većinom čita populacija koja je osviještena po pitanju zdravlja, izgleda, prehrane i svega što to nosi, ali mislim da je dužnost svakog od nas da održimo tradiciju domaće kuhinje i prenesemo je na druge. Zato što nitko drugi neće brinuti za nas i ljude kojima stavljamo hranu na stol kao mi sami.

A vi koji birate okrenuti glavu ovom problemu: Nažalost možda upravo to vrijeme koje štedite danas vam se oduzima od onoga sutra.